Poreklo boćanja tj. specifiÄne mediteranske igre kuglama na ravnoj površini praktiÄno je nepoznato. Ime mu potiÄe od italijanske reÄi "boccia" tj. kugla. Neke od mogućih kolevki ovog sporta su španska pokrajina Baskija (Viskaja) i Italija. S druge strane, postoje podaci da je sport sliÄan današnjem boćanju postojao još u starom Egiptu a srodna igra bila je zabava i stanovnika antiÄke GrÄke.
Prema poznatim podacima, starinska verzija boćanja podrazumevala je upotrebu kamenih kugli koje su vremenom zamenile kugle od peÄene gline a zatim i drvene kugle (koje se i dan danas koriste u nekim mestima Dalmatinske zagore). U današnje vreme se ipak najÄešÄ‡e koriste sintetske ili metalne, fabriÄki proizvedene kugle.
Danas je boćanje tipiÄno za podruÄje Jadranske obale (od Istre do juga crne Gore) i Mediterana uopšte ali Äak ni moderno doba nije uspelo iznedriti jedinstvenu verziju ovog sporta. Od samog naziva ("boćanje", "boća", "balote", "buće", "burela", "bulin" itd.) pa do sportskih pravila i opreme, razliÄiti krajevi opredelili su se za razliÄitu verziju igre zbog Äega i ne postoji jedinstveni boćarski savez. Ipak, upravo su izostanak strogih pravila, minimalni neophodni uslovi i Äinjenica da ovaj sport ne zahteva veliku fiziÄku spremnost saÄuvali tradiciju boćanja kroz vekove i omogućili mu da ostane jedna od omiljenih sportskih disciplina u krajevima u kojima još uvek živi. Malo opasnost od povreda i lakoća igre ujedno su ga pretvorili u igru za ljude svih generacija.
Pravila boćanja
Teren za boćanje (boćalište, jog ili zog) igralište je dužine 10 pa do 30 metara dok mu je širina 2,4-4m. Ipak, dimenzije nisu precizno utvrÄ‘ene.U idealnim uslovima igralište je ograÄ‘eno niskom ogradom od dasaka.
Vrsta tla na kom se boća takođe nije strogo određena.
Za kugle kojima se boća ne postoje jasno odreÄ‘ene, standardne dimenzije. Važno je tek da boće "stane u šaku" i da je izraÄ‘eno u obliku kugle.
SliÄno je i s materijalom od kog se boće izraÄ‘uje; dok se u nekim mestima još uvek koriste drvene, ruÄno izraÄ‘ene kugle ojaÄane gvožđem i ekserima, u modernoj verziji one mogu biti izraÄ‘ene od plastike i napunjenje vodom ili, bar kada je u pitanju takmiÄarsko igranje, od kovine.
Bulin ili bula najmanja je kugla koja se koristi u igri i preÄnika je od oko 3cm. U klasiÄnim disciplinama uglavnom je crvene boje. U tehniÄkim disciplinama najÄešÄ‡e je bela.
Boćati se može jedan protiv jednoga, dvoje protiv dvoje ili troje sa troje.
Svaki igraÄ igra s dve boće (kugle). Pre samog poÄetka igre odreÄ‘uju se strane nakon Äega se bulin ili bula baca na suprotni kraj boćališta što dalje od boćara (igraÄa). Nakon bacanja bulina, ekipa koja ga je bacila baca i prvu boću a za njom svoju boću baca i druga ekipa opdnosno igraÄ. Kod grupnog igranja, bacaÄi dveju ekipa smenjuju se u izbacivanju kugli. Cilj igre je dobaciti boću što bliže bulinu a za svaku boću koja mu se najviše približi, ekipa Äija je to boća dobija 1 poen ili punat. Pobednik igre je ona ekipa koja prva sakupi 12 ili 13 punata. PobedniÄka ekipa tada u posed dobija bulin i zapoÄinje novu igru.
Tokom igre dopušteno je izbijanje protivniÄkih ali i boća igraÄa vlastite ekipe kao i izbijanje bulina.
TakoÄ‘e je dopušteno "valjanje" tj, kotrljanje boće. Kod samog bacanja dopušteno je ipak samo izbacivanje lopte u luku iz ruke ispružene spreda (bez zakucavanja sliÄnog onom u košraci).
Boće koje preÄ‘u granicu igrališta ne raÄunaju se u daljem toku igre.
Nije dopušteno igrati od ograde. Iako dimenzije terena kao ni najudaljenija taÄka s koje se boće može baciti nisu univerzalni, oni se odreÄ‘uju pre poÄetka utakmice i igraÄi ih moraju poštovati.
Kada se desi da boće bilo koje ekipe izbije bulin tj. pomeri ga s poÄetnog mesta, igra se prekida i baca se sa strane s koje se bacalo boće jednako kao i kada su odigrane sve boće.